Ako zbog bezbjednosnih mjera ne možemo u školu ili u crkvu, da li su time ugrožena naša prava na slobodu obrazovanja i slobodu vjeroispovijesti?
I da li sloboda govora znači i mogućnost propagiranja stava da ljudi ne treba da se vakcinišu protiv Kovida-19 ili vas neko može prisiliti da se vakcinišete?
Epidemija korona virusa već više od godinu dana pravi pometnju širom sveta, naročito u oblasti prava.
Dileme su brojne, mnogi i dalje pitaju šta se smije, a šta ne smije i zbog toga vam predstavljamo mali vodič kroz ljudska prava u vrijeme epidemije.
Da li ljudska prava mogu biti ograničena?
Da, ali ne sva i moraju postojati određeni uslovi za to.
U vanrednim okolnostima, poput ratova, prirodnih katastrofa i drugih opasnosti – kao što je pandemija korona virusa – postoje posebna ograničenja, kaže Vladica Ilić iz Beogradskog centra za ljudska prava.
„Ta ograničenja poznata su kao odstupanja od ljudskih prava ili derogacije“, objašnjava.
Međutim, ograničenja i derogacije ljudskih prava uvek moraju biti neophodna i srazmjerna.
„Mora se voditi računa o suštini prava koja se ograničava, o prirodi i obimu ograničenja, kao i o važnosti svrhe ograničenja”, navodi Natalija Šolić iz Komiteta pravnika za ljudska prava (Jukom).
Uvek je bitno i da li se cilj može postići manjim ograničenjem prava.
„Na primjer, ako cilj može da se postigne time da se nosi maska i drži distanca, nema razloga da svi budu zatvoreni u kućama”, kaže Ilić.
Koja prava ne mogu biti ograničena?
„Jedno od najvažnijih prava je pravo na život”, kaže Šolić.
Ljudski život je neprikosnoven, objašnjava član 24 Ustava Srbije, koji se bavi tim pravom.
I to je tako bez obzira na to da li je u toku ratno stanje ili virus kruži planetom.
Slično je i sa pravom na nepovredivost fizičkog i psihičkog integriteta.
To znači da niko ne može biti izložen mučenju, ponižavajućem postupanju ili kažnjavanju, kao ni podvrgnut medicinskim ili naučnim ogledima.
Pod prava koja ne mogu biti ograničena spadaju i zabrana ropstva, pravo na dostojanstvo, pravo na pravično suđenje, pravo na pravnu ličnost, prava djeteta.
„Sva ova prava se i tokom izuzetnih situacija primenjuju u potpunosti, kao i u redovnom režimu”, kaže Ilić.
Šta su ljudska prava?
Ljudska prava su podijeljena u nekoliko grupa – građanska, politička, ekonomska, socijalna i kulturna.
Ono što im je zajedničko je da su urođena prava svakog ljudskog bića, koji ih poseduju nezavisno od države i volje vladara.
Njima se potvrđuje pravo svakog pojedinca na život, rad, obrazovanje, jednakost pred zakonom, privatnost i mnoga druga.
Koja prava mogu biti ograničena?
Proljeće 2020. godine mnogi su proveli zatvoreni u stanovima i kućama, čak i kada je napolju bilo toplo i sunčano.
U Srbiji je tada, zbog širenja korona virusa, uveden policijski čas, tako da je mnogima ograničeno pravo na slobodu kretanja.
Policijskog časa više nema, ali ni slobode okupljanja – i dalje propisuju protivepidemijske mere.
„U nekim situacijama, kao kod zabrane rada kafića, ljudima koji tamo rade je ograničeno pravo na rad”, kaže Ilić.
„U isto vrieme je vlasnicima lokala ograničena sloboda preduzetništva”, dodaje.
Ipak, on ističe da ni ta prava ne mogu da se potpuno ograniče.
„Sloboda kretanja se može ograničiti ako, na primjer, epidemija bukne na nekom području, pa se zabrani ulaz i izlaz iz tog regiona”, navodi Ilić.
„Međutim, imali smo situaciju da je pravo na slobodu kretanja bilo ograničeno do te mjere da je gotovo preraslo u lišenje slobode pojedinih kategorija građana”, dodaje.
Tokom proljeća 2020. godine, starijima od 65 godina bio je potpuno zabranjen izlazak napolje, dok su u prodavnicu mogli samo usred noći.
„Pravno je pitanje da li je ograničenje u tom obimu bilo neophodno i srazmjerno”, kaže Ilić.
Šolić kaže da javni interes tu zapravo predstavlja zaštitu prava na život, kao najvažnijeg ljudskog prava.
„Naravno, pričamo o privremenom ograničavanju i samo u neophodnom obimu – sloboda kretanja se ne smije potpuno ukinuti”, kaže ona.
Ilić ističe i da ograničavanje nekog prava ne znači da se ono potpuno ukida.
„Mogu da zabrane izlazak iz zemlje, ali ne mogu da zabrane nekome da izađe iz sobe”, dodaje.
Šta je sa slobodom govora?
Jovana Stojković, predsjednica pokreta „Živim za Srbiju”, kao i nekoliko njenih pristalica, privedeni su nedavno zbog „širenja straha i panike”.
Stojković je jedna od najvećih protivnica vakcinacije u Srbiji i veoma je u tom pogledu aktivna na društvenim mrežama.
Kako se na to pravno gleda?
„Svako ima pravo da o vakcinaciji – ili bilo čemu drugom – misli šta hoće”, kaže Ilić.
Međutim, problem može da nastane kada to što neko misli – i način na koji to iskazuje – postane dio javnog prostora i narušava nečija prava, dodaje.
„U tom smislu, ako bi neko sopstvena uvjerenja ili lažne vijesti predstavljao kao činjenice i na osnovu toga izazivao paniku, to ima elemente krivičnog djela”, navodi.
Za krivično djelo izazivanje panike i nereda predviđena je kazna zatvora od tri mjeseca do tri godine, kao i novčana kazna, navodi se u Krivičnom zakoniku.
To podrazumijeva iznošenje ili prenošenje lažnih vijesti ili tvrđenja, kao i ometanje sprovođenja mjera državnih organa.
„Jedno je lična odluka o imunizaciji, a sasvim drugo organizovan poziv protiv vakcinacije”, dodaje Šolić.
Ilić tu ističe da je pitanje da li je neko bio svjestan da širi lažne vijesti, kao i do koje granice ide sloboda, a gdje počinju javni interesi.
Dakle, sloboda govora i izražavanja takođe podliježe ograničenjima.
„Potrebno je voditi računa o javno izgovorenim riječima i uticaju koje one mogu imati na ljude, posebno u nedostatku pravovremenih, potpunih i istinitih informacija”, kaže Šolić.
Da li vakcina može biti obavezna?
U poslednje vrijeme sve češće se postavlja i pitanje uvođenja obavezne vakcinacije.
Ilić kaže da nikome ne može da se ubrizga vakcina na silu, jer to spada u domen prava na fizički integritet, koji je nepovrediv.
„To što je nešto obavezno, ne znači i da prisilno”, navodi.
„Obavezno znači da ćete ukoliko se ne vakcinišete snositi posljedice – nećete moći na javna okupljanja ili ćete platiti kaznu – ali niko ne smije da vas veže i vakciniše na silu”, dodaje.
Koja su prava najviše bila ugrožena tokom pandemije?
Šolić kaže da su u Jukomu od početka epidemije budno pratili stanje ljudskih prava u Srbiji, najčešće preko žalbi građana.
„Ograničenja i povrede ljudskih prava kulminirala su upravo za vrijeme vanrednog stanja”, navodi ona.
Zbog efekata epidemije mnogi su ostali i bez posla, čime im je ugroženo pravo na rad, a statistika pokazuje i porast nasilja u porodici tokom vanrednog stanja, dodaje.
Pravo na zdravstvenu zaštitu je takođe uskraćeno velikom broju građana, smatra.
„U situaciji kada je zdravstveni sistem usmjeren skoro isključivo na borbu protiv korona virusa, veliki broj ljudi nema pristup redovnoj zdravstvenoj zaštiti”, navodi.
Tu su, naravno, sloboda kretanja koja je, kako kaže, bila „rigorozno ograničena” tokom vanrednog stanja, kao i sloboda okupljanja.
Pojedini su se žalili i da im je ugroženo pravo na obrazovanje, jer dugo nije bilo nastave i predavanja, kao i pravo na slobodu vjeroispovijesti.
„Zabrane okupljanja važile su i važe za sve objekte, pa tako i vjerske – kao što smo vidjeli, virus ne bira vjeru, naciju, uzrast ili pol”, kaže Šolić.
Zbog toga, ona ne smatra da je to pravo bilo posebno ugroženo.
„Prethodna vjerska okupljanja, kao što su sahrane crkvenih velikodostojnika, pokazala su opasnost, rizik i direktne posljedice po javno zdravlje”, navodi.
Ilić kaže da država u tom smislu ima razne obaveze.
„Ako je obrazovanje ugroženo, onda mora da organizuje onlajn nastavu, omogući pristup svoj deci da prisustvuju njoj, pa i onima koji nemaju sredstava, laptopove i slično”, kaže.
Ubrzo po početku epidemije, nastava je organizovana preko javnog servisa, a djeca su se u međuvremenu nekoliko puta vraćala u školu po redovnom sistemu.
Šta dalje?
Kada je riječ o mjesecima koji su pred nama, Šolić kaže da je situacija oko pandemije „neizvjesna” i da se ne zna koliko će još trajati.
Iz Kriznog štaba koji upravlja borbom protiv pandemije kažu da će mjere biti ukinute tek kada se postiogne kolektivni imunitet za šta je, navode, potrebno još nekoliko mjeseci.
„Očekuje nas dalja borba za uspostavljanje ravnoteže između očuvanja već dostignutog nivoa ljudskih prava i mogućnosti ograničenja u cilju povratak životu kakav je bio prije epidemije”, kaže.
Da li uvijek mora da postoji taj izbor između prava i bezbjednosti?
Izbor mora da postoji, objašnjava Šolić, ali samo kod onih prava koja se mogu ograničiti.
Taj izbor, dodaje, pravi granicu između uživanja garantovanih prava i sloboda i ugrožavanja prava drugih.
„Interes pojedinca ne može da prevagne nad zaštitom javnog zdravlja”, zaključuje.
Više korisnih informacija i obavještenja o trenutnim korona pravilima i novostima čitajte ovdje.
