“Oprostite, danas imamo zatvoreni događaj, možete ući samo ako ste na popisu”, prepriječio nam je put prekaljeni suradnik “kontrole lica”.
Nervozno se zagledam u sebe i prijateljicu. Frizura i šminka su na mjestu, kožne jakne, haljine i štikle. Ne postoji nikakav razlog da nas ne puste u dvorišni bar s prosječnim cjenikom od 500 rubalja (6,8 dolara) po koktelu, mjesto gdje se nalazi i najmanji bar na svijetu.
Dok pokušavamo dokučiti što nije u redu s nama, kontrola lica bez pitanja propušta dvije djevojke u divovskim tenisicama i širokim trenirkama sa šljokicama ispod očiju, koje kao da dolaze pravo sa snimanja novog spota za TikTok.
Postajemo svjesne da više nismo u trendu i aktiviramo svoje posljednje oružje: novinarske legitimacije. Minutu kasnije nalazimo se pred vratima koja podsjaoećaju na ulaz u prodavnicu Olivandera, gdje je Harry Potter nekoć kupio svoj prvi čarobni štapić. Iznad dva prozorčića ponosno stoji natpis “Trojničok”, a na vratima je obješena tablica “Zatvoreno”, što znači da u baru već sjede gosti.
Prema pravilima za posjetitelje, u baru se mogu nalaziti samo dvije osobe i barmen, dok vrijeme provedeno u njemu ne može biti duže od 30 minuta. Rezervacija nema, možete samo doći u petak ili subotu (bar je otvoren samo tim danima) i pričekati svoj red ili obići druga mjesta u nadi da će se za to vrijeme bar osloboditi.
Čekale smo oko 40 minuta. Sve su to vrijeme novi posjetitelji prilazili baru i čak zavirivali unutra, ali nisu stali u red, odlazeći radije na neka dostupnija mjesta. Vrata su se naposljetku otvorila i iz bara su izašle dvije nasmijane djevojke. Nadajući se da ćemo i mi doživjeti tako dobro raspoloženje, ulazimo unutra.
Ima li čarolije?
Prilikom ulaska u “Trojničok” ugledat ćete zidove sa staklenim mozaikom i beskonačnim brojem boca, retro lustere i nasmijanog Antona koji je bio naš barmen. Nedostaje možda nekoliko stolova s raspričanim posjetiteljima, španjolska muzika i pogled na more, ali to nam nedostaje tijekom čitave pandemije. Kako bismo se barem na trenutak podsjetile putovanja u inozemstvu, naručujemo sangriju, ali uzalud:
“Nisam čarobnjak, koktele pravimo u razumnim granicama, mogu vam napraviti nešto slično na bazi vina”, kaže barmen i, nakon što pristanemo na tu varijantu, počinje zveckati čašama i bocama.
U sobi vlada grobna tišina, koju razbija zvuk šejkera. Neugodno nam je pričati o osobnim temama, znajući da će se u naš razgovor očigledno uvući i treća osoba, a barmen ne zna kako nastaviti dijalog koji ne postoji. Kaže da je već drugi tjedan kako se pred barom sakupljaju redovi ljudi i da smo imale sreće što smo tako kratko čekale.
Kako bih razbila napetu atmosferu, počinjem se prisjećati kako sam prvi put u životu probala votku. Na kraju ove priče Anton na šank stavlja slatki koktel s aromom vina, mi ispijamo po gutljaj i…
“Što će mi kredit ovdje, ako želim živjeti u Americi? I Rusi mi se ne sviđaju, hoću Amerikanca!”, kaže moja prijateljica, ispijajući posljednji gutljaj iz čaše s koktelom, koji smo, čini nam se, počele piti prije samo minutu.
“Onda se trebaš udati za Amerikanca”, mrmljam ja.
“Ali samo iz ljubavi, za novac neću ni s kim spavati!”
“Sve samo iz ljubavi! Djevojke, ja uopće ne mogu dobiti kredit, jer mi je prema papirima plaća samo 20 tisuća rubalja”, kaže Anton, koji umjesto koktela pije vodu.
Gledam na sat i shvaćam da je prošlo gotovo sat vremena, a da se uopće ne sjećam kako je naš razgovor postao tipična ženska pijanka u kuhinji stana negdje u predgrađu Moskve. Odsustvo muzike i žamora također nam više ne smeta, jer nam se naši razgovori čine mnogo važnijima.
Plativši za koktele (700 rubalja ili 9,59 dolara za svaki), prijateljica i ja polako odlazimo u drugi bar s gotovo jednako mirnom atmosferom.
Usput komentiramo da bi ovakva mjesta trebalo otvarati na aerodromima i željezničkim stanicama kako bi čovjek na ugodan način proveo vrijeme dok čeka. I da nas danas, a možda ni nekoliko narednih tjedana, ne privlači provod uz DJ setove. “Trojničok” nas je ispunio takvom duševnom toplinom.
