Hrvate čeka ekonomski kolaps ukoliko se situacija nastavi razvijatu u ovom smjeru u kom je krenula.
Kao i onda – kada je Hrvate pritisnuo nenadano otežali švajcarski franak, pa je deo dužnika koji su imali kredite u švajcarcu i koji su dotad mislili da su nadigrali sistem, odjednom ostao na suhom – sada nabujali javni dug koji je nedavno preskočio 91 posto BDP-a zaustavlja bilo kakvo razmišljanje o smislenim javnim investicijama.
“Prisiljeni smo da promašimo jedan investicioni ciklus”, rekao je iskusni finansijski lisac Ratko Bajakić Jutarnjem listu kada je nedavno objašnjavao prve vjerovatne korake nove gradske uprave u reorganizaciji Zagrebačkog holdinga. Marić nije u Bajakićevoj poziciji, ne samo zato što su uzroci problema drukčiji. On ne može reći da je država osuđena na tavorenje daleko duže od planiranog. On je ministar, a političarima koji su u izvršnoj vlasti posao je da rešavaju probleme koji se drugima čine nerešivima i da nikada ne priznaju da su sve mogućnosti iscrpljene.
Pitate li ga je li država pred dužničkim krahom, Marić će reći da nije, kao i njegov šef Andrej Plenković. To će reći i guverner Hrvatske narodne banke Boris Vujčić, pa i analitičari poput Velimira Šonje, koji su među najupućenijima kada je reč o upravljanju državnim finansijama. I vjerovatno su u pravu. Čak su i dužnici u švajcarcu svojevremeno preživjeli, iako teško i s restriktivnim modelima trošenja.
Sada je pitanje jesu li Marićev neupitan talent i ogromno iskustvo unutar sistema (u Ministarstvo je iz Ekonomskog instituta prvi put došao 2006. kao pomoćnik ministra Ivana Šukera za makroekonomske analize i planiranje) dovoljni da hrvatskim nacionalnim dugom upravlja na dobrobit građana, uglavnom sam. U prevodu to znači da nikome na dugi rok ne bi zbog državnog duga smelo biti preteško. Jer bude li, to znači da je politika promašila razlog postojanja.
Hrvatska priča o dugu i zaduživanju daleko je od linearne istorije upravljanja državnim finansijama. Hrvatska je stvorena u ratu, u raspadu bivše, visoko zadužene države. Niz od prvih pet vlada, koji završava reformskom vladom Nikice Valentića, nije imao pristup međunarodnim finansijskim tržištima. Hrvatska država finansirala se inflacijom i raznim varijantama tada legalizovanog šverca. Tek kada je Valentić 1994. uspostavljanjem stabilne kune zaustavio galop inflacije, i kada je njegov prvi ministar finansija Božo Prka (drugi je bio Borislav Škegro, koji se zadržao i u kasnijem razdoblju Vlade Zlatka Mateše) uspostavio prvi državni proračun i udario temelje poreznog sistema, stvorile su se osnovne pretpostavke za vođenje civilne ekonomske, monetarne i finansijske politike.
Trebalo je, međutim, čekati Ivicu Račana, kao prvog posttuđmanovskog i prvog nehadezeovskog premijera, da bi globalna finansijska zajednica prepoznala Hrvatsku kao potencijalnog “tigra” postkomunističke Evrope i pozicionirala je, u početku visoko, na karti zemalja zanimljivih tadašnjim lovcima na rizične investicije.
U vječnoj raspravi – ko je napravio veći dug – Ivica Račan, čija je Vlada prvim dostupnim međunarodnim kreditom vratila dug države preduzetnicima, a onda značajno podebljala javni dug ambicioznom gradnjom auto-puteva (finansije je vodio Mato Crkvenac), Martina Dalić koja je kao ministarka finansija u kratkotrajnoj vladi Jadranke Kosor novim velikim zaduživanjem kratkoročno pokrila rupu u sistemu koju je ostavio njen prethodnik, ili je to bio Zoran Milanović s nevjerovatno lošim ekonomskim timom (Grčić, Vrdoljak, Maras, Mrak Taritaš) – pobjedu odnosi tim Ive Sanadera.
U brojkama to izgleda ovako. Godine 2000, kada je Račan preuzeo državu od poslednjeg Tuđmanovog premijera Zlatka Mateše, hrvatski javni dug iznosio je oko 4,7 milijardi američkih dolara, što je, prema tadašnjim statistikama, bilo 35,5 posto BDP-a. Deo duga bio je naslijeđen, dio se odnosio na međunarodne finansijske institucije (Svetska banka i MMF).
S obzirom na to da u Tuđmanovo vrijeme zaduživanje na komercijalnom tržištu zapravo nije postojalo, to je ujedno i početni nivo javnog duga s kojom započinje život Hrvatske kao “finansijski odrasle”, samostalne države. Račanov ministar finansija bio je Mato Crkvenac, ali u to doba snažan uticaj imali su i Slavko Linić kao Račanov potpredsednik Vlade za ekonomiju (Račan je zazirao od ekonomskih i finansijskih pitanja) i Damir Kuštrak (HSLS/Libra), oštar liberalno nastrojeni finansijaš upućen u Vladu iz Agrokora kako bi pod kontrolom držao tržištu ne baš sklonog Crkvenca. Račan je Hrvatsku zadužio za četrdesetak milijardi kuna (više od pet milijardi evra).
Javni dug rastao je do 2005. godine, kada je, početkom druge godine mandata Ive Sanadera i njegova ministra finansija Ivana Šukera, dosegao 41,1 posto BDP-a. To je bilo vrijeme eksplozivnog globalnog rasta, novca je bilo u izobilju, Hrvatska je bila dio tranzicione investicione zone (iako nikada kao Češka, Mađarska ili baltičke republike), BDP je rastao brže od zaduženosti. U kratkom dvogodišnjem razdoblju koje je završilo 2007. hrvatski dug se spustio na 37,3 posto BDP-a, što je u procentu bio gotovo početni “Račanov” nivo. Nominalno je dug, zapravo, bio dvostruko veći, ali u razdoblju globalne konjunkture rastući BDP omogućio je pozitivnu statistiku odnosa.
Velika finansijska kriza zatekla je Hrvatsku potpuno nespremnu za preokret ekonomskog ciklusa. Sanaderov prvi mandat pamti se po uzletu svih ekonomskih parametara i po velikim infrastrukturnim ulaganjima koje je (dugom) finansirala država, ali i po potpunoj apstinenciji od reformi nužnih da se postsocijalistička privreda uskladi s tržištima. Početak pristupnih pregovora s Evropskom unijom donio je sa sobom i prve hrvatske scenarije konvergencije, ali u tim početnim godinama okvir se još dogovarao, malo je ili ništa zaživelo u praksi.
Ekonomija nereformirane Hrvatske potpuno je zavisila od ekonomskog raspoloženja država u okruženju, a to okruženje, kako piše dalje Jutarnji list, od donedavno euforičnog pretvorilo se s prvom naznakom krize u toksičan klub cicija. Svjetski investitori, pretežno veliki fondovi, kojih na Zagrebačkoj berzi nikada nije bilo previše, jednostavno su otišli. Berza koja je još 2007. proživljavala svoje istorijski najbolje razdoblje – prvo je 2006. u dotad najvećoj transakciji u Hrvatskoj Bar kupio Plivu, a onda su u velikim javnim ponudama i s paketima posebno prilagođenim građanima za koje se tako htelo preusmjeriti na tržište kapitala, izlistane dionica HT-a, Ine i Atlantika – odjednom je postala opasna teritorija, namenjena isključivo riziku sklonim profesionalcima. Kreditni rejting još je, doduše, bio na “investicionom” nivou, onom najnižem, s kog se, zapravo, nikada nije odlijepio, i tamo je ostao do Vlade Zorana Milanovića.
Država je u izrazito kratkom roku ostala bez uspješnog premijera (jer tako je doživljen Sanaderov prvi mandat), bez značajnog kontingenta poreskog novca, jer biznisi su se pod pritiskom krize gasili, i s ogromnom masom zvanično nezaposlenih kojih je 2010. već bilo više od 300.000. Siva ekonomija bila je na vrhuncu. Od 2007. do 2014. javni dug je porastao na vrtoglavih 84 posto BDP-a, s tim da Vladi Jadranke Kosor, koja je 2009. naslijedila odbjeglog Sanadera, nije preostalo ništa drugo nego da dvostrukom akcijom, dizanjem poreza (PDV je s 22 podignut na 25 posto, a uveden je i dodatni krizni porez) i žestokim zaduživanjem, pokrije minus prethodnika.
Martina Dalić, koja je u kratkotrajnoj, polumandatnoj Vladi Jadranke Kosor zamijenila ministra finansija Ivana Šukera, imala je, srećom, dovoljno znanja, iskustva i energije da u jednoj godini mandata zatvori finansijsku provaliju i odupre se pritiscima. Vlada, međutim, zbog načina kako je postavljena (Sanader je Jadranku Kosor inaugurisao svojom, javnosti nikad objašnjenom, ostavkom) nije imala šanse da preživi izbore. U dva Sanaderova mandata, uključivši i finalni dio koji je odradila Jadranka Kosor, dug je porastao za 95 milijardi kuna (12,7 milijardi evra).
Kada je u decembru 2011. Vladu preuzeo Zoran Milanović, finansijska kriza bila je u Hrvatskoj u punom zamahu, a nezaposlenost je bila na putu prema maksimumu, koji je dosegnut 2013. godine, kada je, u godini ulaska u EU, registrovano 345.000 nezaposlenih. Uprkos drakonskoj poreskoj disciplini kojom se Milanovićev prvi ministar finansija suprotstavio sivoj ekonomiji dug je rastao do 2014, kada je, dosegao 84 posto BDP-a. Ta statistika u vezi je sa kontinuiranim padom BDP-a, što je dug, koji je ipak rastao sporije nego ranijih godina (između ostalog i zato što je 2012. kreditni rejting završio u smeću), činilo većim u odnosu na padajući BDP.
Trend se preokrenuo 2015, tokom druge godine hrvatskog članstva u Evropskoj uniji. Opet je, međutim, u formiranju trenda važnu ulogu imala statistika, s prvim koracima rasta ekonomije udeo duga u BDP-u smanjivao se brže od nominalne zaduženosti hrvatske države.
Takvu državu od Milanovićeve je Vlade, koja ju je zadužila za 73 milijarde kuna (oko 9,7 milijardi evra), preuzela Vlada Orešković/Karamarko/Most, verovatno najizgubljenija Vlada u istoriji samostalne Hrvatske. Ona je, međutim, ma koliko bila loša, imala dvije zdrave tačke – Tihomira Oreškovića, premijera koji je kao dugogodišnji finansijaš s korijenima u međunarodnom biznisu razumeo finansije (nažalost, samo finansije) i ministra finansija koji je od prvog dana u kabinetu razumeo koncept državnog zaduživanja.
Zdravko Marić, Oreškovićev (Karamarkov) ministar finansija, nije bio početnik u Ministarstvu, a četvorogodišnji izlet u privatni biznis, kod Ivice Todorića u Agrokoru, dao mu je odličan uvid u način preživljavanja najveće i najzaduženije hrvatske kompanije. Marić je imao prilike da nauči ono što protekli ministri finansija nisu – činjenicu da dug nije dovoljno zauzdati, nego da njime treba upravljati.
Oreškovićeva Vlada nije preživjela (druga Oreškovićeva pozitivna osobina bila je da je znao prepoznati kada treba da se povuče), ali Marić jeste, i to na poslu na kom je već u prvim koracima pokazao rezultat. Na kraju 2016. godine, u prvim mjesecima Vlade Andreja Plenkovića, hrvatski je dug već bio 78 posto BDP-a, a početak pandemije 2020. Hrvatska je dočekala s dugom od 73 posto BDP-a, i prvi put nakon 2012. s kreditnim rejtingom vraćenim na investicioni nivo.
Opet je tu ulogu odigrala i statistika, jer rast BDP-a započet 2015. ubrzao je smanjivanje udela zaduženosti u ekonomskom portretu države. Tome je doprinijeo i veliki globalni pad kamata. No, za razliku od pređašnjih ministara, Marić državnim dugom upravlja. Ne pristaje na pritiske. Pregovara. Uz to, posrećilo mu se da ima šefa koji mu veruje. U Vladi Andreja Plenkovića, čiji je mandat počeo nakon vanrednih izbora velikom krizom u Agrokoru, a nastavio se u borbi s pandemijom i u sanaciji posledica dvaju potresa, Marić je ostao jedina prepoznatljiva konstanta, uz samog Plenkovića. Iako to rečeno tako zvuči pohvalno, u stvarnosti to je ozbiljan problem.
Ministar finansija nije kreator državne politike. U Vladi kojoj predseda, Plenković, osim Marića, nema sagovornika. Ako se, na početku, brzim rešavanjem Agrokora, činilo da je Hrvatska napokon dobila Vladu sklonu reformama, po odlasku Martine Dalić (pa i Blaženke Divjak, reformi sistema sklone ministarke obrazovanja), promene su zaustavljene. Kad analitičari kažu da reforme nije zaustavila pandemija, nego manjak političke hrabrosti, ali i ideja, u ministarskim redovima, oni upozoravaju na ključan hrvatski problem.
Pandemija je u kratkom roku poništila Marićev rezultat. Duboki pad ekonomije, koja je u prvoj pandemijskoj godini zaronila 8,4 posto (u drugom kvartalu 2020, prvom pandemijskom, ekonomija je potonula 15,4 posto, što je najdublji pad uopšte od 1995. godine, otkad podatke o BDP-u mjeri Državni zavod za statistiku), opasan je upravo zato što je Hrvatska, kao i na početku velike finansijske krize, u recesiju uplovila nereformisana. Ovaj puta olakšavajuća je okolnost što je Hrvatska u Evropskoj uniji i u evropskom monetarnom mehanizmu, pa su joj dostupni alati EU kojima Vlada Jadranke Kosor nije raspolagala. Problem je što Vlada ni danas kao ni 2011. godine nema kadrovski potencijal da zagrize u suštinske promene okamenjenog sistema. Javni dug sada je 91 posto BDP-a, najviši u istoriji samostalne Hrvatske.
Može li ga Marić spustiti na nivo koji je istovremeno i održiv i prihvatljiv Briselu? Vjerovatno, pokrene li Vlada zaista za jesen najavljen program reformi, što pretpostavlja i neke kadrovske promjene na ključnim pozicijama u izvršnoj vlasti. Uprkos tome što većina analiza iz domaćih i međunarodnih financijskih tink tenkova upućuje na solidan rast hrvatske ekonomije ove godine, ne može, ako u tom poslu ostane sam.
